Život Milice Rakić (3) prekinut je 17. aprila 1999. Ubili su je u kupatilu, na noši, dok ju je majka spremala za spavanje. Simbol je stradanja 79 mučki ubijenih mališana.
Milica Rakić imala je samo tri godine kada ju je geler NATO projektila ubio na noši. Da nije bilo rata i agresije na našu zemlju, da nisu „sipali“ bombe po nama, ona bi bila živa, i danas bi imala 26 godina. Ipak, tog kobnog 17. aprila 1999. godine agresori su mučki ugasili njen mladi život…
Na dan pogibije nacrtala je cvetiće, lale, i zalepila ih na zid. Te večeri oglasila se vazdušna opasnost nad Beogradom. NATO avioni su ponovo stizali da seju smrt.
Kazaljke sata stale su na 21.45. Milica je bila u kupatilu, na noši, dok je mama Dušica u sobi spremala njen krevetić za spavanje. Vrata kupatila su bila otvorena.
– U daljini su odjekivale NATO bombe. Plašila se moja devojčica. „Mama, požuri. Dođi da me čuvaš“, rekla mi je Milica, a onda – prasak – ispričala je jednom prilikom majka Dušica.
Začula se detonacija, lomnjava stakla i kupatilskih pločica, fasade… Tata Žarko je utrčao i zatekao dete bez svesti. Svuda oko nje bila je krv. Probao je da je spase. Uzeo ju je u naručje, sjurio se niz stepenice, pa u automobil, odvezavši je do Zemunske bolnice. Dežurni lekari su je primili…
Milica je postala simbol stradanja 79 mališana ubijenih tokom NATO agresije.
Rupe od gelera na fasadi zgrade i danas su vidljive.
Roditelji ih ne diraju, već tamo stoje kao nemi podsetnik na ovaj strašni zločin.
Bio je lep i sunčan dan kada smo došli u Batajnicu. U stanu Rakića nikoga nismo zatekli. Jedna baka iz komšiluka otvorila je širom prozor. Na pomen Miličinog imena samo je počela da odmahuje glavom. Brada joj je zdrhtala, pogledala nas je suznim očima, stavila ruku preko usana i samo prošaputala:
– Molim vas, nemojte. Ne pitajte. Tuga je to. Veće nema. Ne mogu o tome… Rakići o tragediji godinama nisu govorili za medije. Otac Žarko jednom je za „Novosti“ potvrdio da nije hteo da krpi rupe od projektila da bi stajale kao spomenik NATO agresije.
– Želeo sam da tužim NATO zbog ubistva moje Milice, ali mi je tadašnji ministar spoljnih poslova Vuk Drašković to zabranio. Od tada ne pričam javno o pogibiji naše Milice. Izlazimo svakog 17. aprila na groblje da obiđemo naše dete i potom nastavljamo da živimo. Koliko-toliko normalno – rekao je tada.
Roze cveće za malog anđela
Znaš, mrvo moja, kad vidim tvoje drugare, pustoš mi u duši vlada! Milica Rakić (3) sahranjena je 19. aprila na batajničkom groblju. Na crvenom mermeru je njena slika, a ispod sveže cveće, uglavnom roze boje. Na poleđini spomenika je urezan potresan tekst. – Mojoj mrvici. Znaš, mrvo moja, kad vidim tvoje drugare, pustoš mi u duši vlada! Oprosti mi zbog toga. Reci mi, mrvice moja, kako to Bogu ponestaju anđeli? Znam da si zbog toga otišla, ali kako kada si i anđeo bila i ovde! Reci mi, anđele moj mali, gde da idem, gde da te tražim…
Nije ni znala: Majka trudna sahranila Milicu
U trenutku tragedije, 17. aprila 1999, majka Milice Rakić je bila trudna. To je saznala tek posle nesreće. Sledeće godine, 12. aprila 2000, rodila je ćerku, s razlikom od samo pet dana od Miličinog datuma smrti. Rakići su pre Milice dobili sina Aleksu.
„Bili smo samo deca“ – Spomenik više puta skrnavljen
Spomenik sa epitafom „Bili smo samo deca“ u beogradskom Tašmajdanskom parku, u znak sećanja na 79 stradalih mališana, a na kom se nalazi bronzana bista devojčice sa lutkom, izvajana po liku Milice Rakić, više puta je skrnavljen. Vandali su poslednji put upravo njenu skulpturu odlomili i bacili u grmlje u februaru ove godine, ali je ubrzo spomenik saniran.
(Kuriri)