U rodnom Gubinu podno Dinare danas je sahranjena legenda krajiške muzike – Lazo Pajčin.
Lazo je na večni počinak ispraćen u pratnji mnogobrojne porodice, rodbine, prijatelja, njegovih Gubinjana.
Dirljiv oproštajni govor u porti Hrama Uspenja Presvete Bogorodice održao je Mirko Pajčin, poznatiji kao Baja Mali Knindža.
Bajin govor bio je ispresecan suzama.
– Toliko si bio nesebičan da si svoju dušu poklanjao svima, a najmanje si se čuvao za sebe, mislio si najmanje na sebe. Činio si druge srećnima i radovao se svačijem uspehu, a Gubin i Dinara su bili tvoji orijentiri. Uvek si se rado vraćao Pržinama i staroj kući. Bio si vuk iz moga čopora, srce ti je bilo kao Dinara veliko. Voleo si ljude, zračio si pozitivnom energijom, i kad ti je bilo najteže, naročito poslednjih dana kada si mi se poverio da trpiš nesnošljive bolove, ali nisi plakao zbog svoje porodice… Stojički si sve podnosio i u zadnjim trenucima si pitao – „Da li mi je majka Stana išta jela?“. Brinuo si se za bolesnu majku i zapostavio si svoje muke. To mogu samo veliki ljudi, a ti si Lazare bio taj, veliki, od svih nas najveći.
– Neutešna je Stana, stara majka, heroj, tvoja žena Ranka… Ponosni su na tebe tvoja dva vuka, Aleksa i Luka. Ostaće žal i zbog parohijskog doma, čije nisi otvaranje dočekao, a tako si želeo i sanjao si o tome. I amanet si ostavio da te se sećamo ceo život, jer ti si bio ta pokretačka snaga koja je i pokrenula gradnju ovog konaka i koja nas je vraćala u našu postojbinu, pod našu Dinaru i u naš Gubin. Niko nije toliko voleo Krajinu, niti je poznavao krajiški mentalitet ni narav kao ti. Niko nije toliko iskreno opevao svako brdo, svaku čuku… Uvek si bio ponosni Srbin, bio si tamo gde i ostala braća, ali Gubin, iznad svega Gubin… Tvoje pesme ostaće besmrtne… Živećeš Lazare, dok god zadnji Srbin postoji, veliki ljudi nikad ne umiru – kroz suze je poručio Baja.