Dolaze bolja vremena za Crnu Goru, jer se počela Crna Gora vraćati NJegošu, deo je besede mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija danas u Cetinjskom manastiru, koji je svoje reči potkrepio činjenicom da se ove godine u celoj Crnoj Gori slavi NJegošev praznik – NJegošev dan, a i mnoge institucije su se potrudile da obeleže njegov spomen.
– To je veliki, veliki korak za Crnu Goru i to možemo videti kao znak pokajanja i preumljenje, da više ljudi ne razmišljaju onako kako im se naredi iz nekoga centra političkog, ideološkog, nego su se vratili sami sebi i vratili su se svojim najvećim ljudima. To je najprirodniji poredak stvari – poručio je mitropolit.
Govoreći u svojoj arhipastirskoj besedi o sveta tri jerarha kojih se ovih dana sećamo, o Sv. Petru Cetinjskom, Petru Drugom Petroviću Lovćenskom Tajnovidcu i blaženopočišem Mitropolitu Amfilohiju, sa čijim danom počinjemo ta naša sećanja i slavlje, mitropolit Joanikije je ukazao da je i pravo da počnemo sa njegovim danom, jer je on podsetio i nas i Crnu Goru, a i mnogo šire, na dvojicu velikih svetih Petrovića: Petra Prvog i Petra Drugog, na njihovo delo, na njihovu žrtvu, na njihovu duhovnost, svetost.
– I kako je on sve nas podsećao na njihove vrline, tako se i on osvećivao i pridruživao ovoj velikoj dvojici pa ovde u ove dane slavimo spomen na svetu trojicu Božijih ugodnika i jeraraha, nesumnjivo, svi su veliki i svetoga života – kazao je mitropolit Joanikije.
Osvrnuo se posebno na Petra II Petrovića NJegoša koji je rođen na današnji dan i podsetio da je Crna Gora odmah posle končine Lovćenskog Tajnovica imala probleme da prihvati njegovu veličinu.
– Svi su znali da je veliki, da je genije, ali teško je tu veličinu bilo nositi, primiti. Teško je bilo slediti – kazao je mitropolit Joanikije iznoseći podatak da kralj Nikola za života nije štampao NJegoševa dela i da je tek 1913. godine prvi put u Crnoj Gori štampan “Gorski vijenac“.
Govoreći o komunističkom vremenu koje je udarilo na NJegošev lik, pre svega razvijajući glupe, odvratne priče kako on nije voleo monaški čin i kako nije držao do svoje vladičanske službe, mitropolit Joanikije je podsetio da je on svako svoje delo potpisao sa vladika crnogorski.
– NJegovo delo, naročito Gorski vijenac, davno je nazvano narodna Biblija. A da li bi je mudri ljudi tako nazvali da u njegovome delu, naročito u Gorskom vijencu, nisu sabrane večne istine, da nisu saopštene na jedan razumljiv i narodu potpuno prihvatljiv i blizak način? A s druge strane ko je dublje ponirao u tajnu Božjeg svemogućstva i tajnu Božjeg stvaranja? On je Boga kao stvaraoca video kao pesnika koji stvara svetove i sveopštega tvorca poezija, sve što je Bog stvorio, sve Božje stvaranje on je video kao širenje poretka, širenje svetlosti na račun tame – besedio je mitropolit Joanikije.
On se osvrnuo na pojavu, posebno izraženu poslednjih pedesetak i više godina – prepravljanja NJegoša.
– Pre svega prepravili su njegovu poslednju volju, njegov amanet, što se nikad nije diralo ni u jednoj civilizaciji. Ako ima nešto zajedničko u svim narodima ovoga sveta to je da se poštuje poslednja volja čovekova, njegov testament, zavet. To je svetinja za svaki narod, a posebno se poštuje volja velikih ličnosti, to se ne dira. NJegova poslednja volja je bila da se sahrani u crkvu, a zašto bi se on sahranjivao u crkvi ako nije držao do svog vladičanskoga čina, kao što su govorili, lupetali, bolje da kažem – kazao je mitropolit.
On je naglasio da je pokušano da se prepravi NJegoševo delo “da maknu iz njega ili makar da zapostave ono što im se nije sviđalo“.
– Mi nemamo namjeru da to prihvatamo. Niti da prihvatimo gaženje njegovoga testamenta, niti rušenja njegove crkve na Lovćenu, niti prepravljanja njegova djela, ni njegovog srpskog ogledala. Nemamo namjeru to da činimo. Jer ako ćemo da poštujemo Njegoša, onda treba da poštujemo njega u cjelini kao ličnost, njegovo djelo i njegova zavještanja, a ne kako se nama svidi. To je takva nekultura i primitivizam, da je više dojadilo svakome – poručio je Vladika.
„Sabrao je sve najljepše u narodu“
– Njegoš je sabrao sve ono najljepše u našem narodu. Ono što je naš narod vjekovima njegovao u svojoj duši, u svom srcu, on je to vidio, uzeo i opjevao i ugradio u svoja djela. Nije on samo tu ugradio svoju mudrost, nego i narodnu mudrost i narodno predanje, zapravo ugradio je Jevanđelje i zato je lijepo rečeno da je njegovo djelo, posebno Gorski vijenac, narodna Biblija. Evo, hvala Bogu, ja mislim da u našem vremenu nema tih ljudi koji, ako su normalni, zdravi, ne bi bili da se vratimo Njegošu i njegovom amanetu. I da vratimo kapelu na Lovćenu, da je opet naše oči ugledaju i da njegove svete kosti počinu, po njegovom zavještanju, u crkvi i da ih više niko ne dira, da on tamo sluša Božju liturđiju, kojoj je pjevao u Gorskom vijencu i Luči.“
„Da se vratimo istinskim vrednostima“
Mitropolit Joanikije je na kraju svog arhipastirskog slova poučio da je Njegoševa poezija, delo, njegovo viđenje stvari i slobode, njegovo pevanje o Božijoj svetlosti i ukazivanje na Božansko dostojanstvo čoveka, da je sve to jevanđelsko, samo treba čitati onako kako je on to napisao i tumačiti saglasno njegovoj misli i delu.
– Da Gospod prosvjeti sve nas se vratimo pravim istinskim vrijednostima, a već se vraćamo, već smo blizu, i nadamo se da ćemo se vratiti. A to je povratak samima sebi i jedni drugima i Crnoj Gori i našim svetinjama i našoj istoriji i to će biti najljepše. Tako ćemo najljepše izaći pred lice drugih naroda i tada ćemo, ako shvatamo svoje nasleđe, ako poštujemo vrijednosti koje su naši preci poštovali i nama u zavještanje ostavili, naročito Njegoš, znati da poštujemo i vrijednosti i kulture i znamenitosti koje karakterišu druge narode – zaključio je Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije.